Home / Ispovijesti / ISPOVEST: Imam 36 godina prirodna plavuša, spavala sam sa zetom kako da to saopštim sestri?

ISPOVEST: Imam 36 godina prirodna plavuša, spavala sam sa zetom kako da to saopštim sestri?

Šta reći život je takav da neke stvari se ne mogu predvideti nisam se još udala dokle mladja sestra jeste zet mi je jako zgodan muškarac šta više ja sam se zaljubila u njega i bila sam uporna da ga odvedem u svoj krevet istina sramota me je na neki način ali kako da to saopštim sestri ko je tu kriv a ko prav ne znam emocije strast ljubav želim da mi se javi muškarac da mi pomogne u ovoj mojoj muci.
JOS ZANIMLJIVOG SADRZAJA :

U Srbiji imaju čak lik koji se pojavljuje u gotovo svim ovakvim vicevima, stvarnu osobu čija je blesavost u predaji izrasla do mitskih razmjera, nekadašnjeg igrača Crvene zvezde Dragišu Binića, tuduma koji trči uz aut-liniju da se ne izgubi. Među mnogim, vjerojatnije izmišljenim nego istinitim anegdotama o njemu, vjerojatno je najpoznatija kako je nazvao kući i rekao: “Halo, mama, Dragiša Binić ovde.”

Dugo godina bio je ovo moj omiljeni vic o nogometašima, dok prije nekoliko dana nisam pročitao da je Joe Šimunić svoju voljenu hrvatsku domovinu tužio Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu tvrdeći kako mu je uskraćena sloboda izražavanja kad su ga kaznili jer je nakon utakmice vikao ustaški pozdrav “za dom spremni”.

Dakle, to je nešto za pasti na dupe od smijeha: ustaše i sloboda izražavanja. NDH je bila fašistička diktatura gdje se komuniste vješalo za bacanje letaka. Politički su se neprijatelji hapsili i batinali, Židovi ostajali bez pokretne i nepokretne imovine i željezničkim transportima otpravljani u logore smrti, srpska su sela gorjela, katkad zajedno sa seljacima, i deseci hiljada, od beba u krevetićima do devedesetogodišnjih starica, poklani su kao telad.

A Joe Šimunić bi o ljudskim pravima.

Kad se Europskom sudu za ljudska prava – za sve koji sporije kontaju naglašavam još jednom: ljudska prava – javi obožavatelj jedne države u kojoj je ljudski život vrijedio manje od psećeg govna na potplatu, to ja zovem vicem u usporedbi s kojim blijede svi drugi vicevi o intelektualno inferiornim nogometašima. “Halo, mama, Dragiša Binić ovde” više nije smiješno. Dragiša Binić čini se kao profesor doktor, akademik i nobelovac za Joea Šimunića i njegovog advokata, tko god je taj pravni učenjak, koji su povezali ustaše sa slobodom izražavanja i ljudskim pravima.

U Strasbourgu su se vjerojatno ludo zabavljali čitajući pismo nevoljnog hrvatskog stopera. “Koji genije! Slušaj, molim te, ovo!” vikali su razdragano dok ih je predsjednik sudskog vijeća preklinjao: “Kolege, molim vas”, a zatim su se svi umirili, obrisali suze i, očekivano, odbacili tužbu. Jer, kako je to uopće moglo drugačije završiti? Uzdiže li netko nepravdu, kako se usuđuje govoriti o pravdi? Pozdravlja li kako se pozdravljalo u doba kad su se na okrutan i ponižavajući način istrebljivali oni druge vjere i nacije, zašto očekuje da ga zaštiti građanska država u kojoj su svi jednaki?

Kako ne shvaća da se ne može tražiti slobodu u ime tiranije, toleranciju u ime nasilja? Kakav je to krš u glavama desničara da ne shvaćaju kako zapaliti pravoslavnu crkvu nije prvorazredna civilizacijska stečevina, neprocjenjivo kulturno dobro, europska vrijednost i humanistička tradicija koju valja brižljivo njegovati i spašavati da ne izumre?

Tužno je ponekad gledati kako su desničari nesvjesni sebe, kakav je dubok i nepremostiv jaz između onog što jesu i onoga što bi željeli biti. I kako se sami sebe čisto prepadnu kad im se na fejsu omakne slika s ustaškom kapom. U gluhi noćni sat, valjda napušeni, pozovu na klanje Srba, sve sa smajlićima koji namiguju i podižu palac, da bi se sutradan skrušeno ispričavali kako nisu tako mislili, nisu to njihove riječi, mama i tata su ih drugačije odgajali, netko im je provalio u profil. Omladina, kako se čini, više ne provaljuje u trafike. Danas svi provaljuju u fejsbuk.

Nasuprot desničarskim šupcima i njihovom uobičajenom plakanju “nije to moja ustaška kapa, to mi je od jednog prijatelja”, jedan mladi ljevičar prošli je tjedan priznao svoj zločin ne kajući se i ne tražeći oprost ni od koga. Filip Drača, čuli ste za razbojnika koji je narisao srp i čekić na postolje Tuđmanova spomenika kod Lisinskog, a koji je uhvaćen nakon što su za njim raspisali tjeralicu kao za Billyjem the Kidom.

NE PROPUSTITE:

Check Also

ISPOVEST MLADE NOVINARKE: Zadatak me je toliko uzbudio da sam zamolila kolegu da me…

Radila sam u redakciji jednog informativno-zabavnog sajta, i jedan zadatak koji mi je bio odvratan …

Odgovori